Odlazim. Ali samo s ove stranice. Čitat ću vas. Mnogi ste mi prirasli srcu i navici da svaki dan pogledam dal ima koji novi post. Neću vas zapostavit. Čitam vas i dalje i komentiram. Neki me neće prepoznati. Neki možda i hoće. Pišem i dalje. Možda slobodnije. Zasigurno slobodnije. Ovako mi je preteško. Bilo je samo pitanje vremena... Nije ovo kraj svega. Samo još jedne propale stranice. Ali svaki kraj označuje i novi početak, jel? I... to je to... |
When a man lies he murders Some part of the world These are the pale deaths which Men miscall their lives All this I cannot bear To witness any longer Cannot the kingdom of salvation Take me home Izobličeni glasovi izlaze iz tuđih usta. Usne su krvave. Krv…govori!!! Iskrivljena lica. Izbuljene oči. Isplaženi jezici. Čudovišta…žive!!! Virusna tijela. S trnom na dlanu. Pružaju mi ruku!!! Bol u glavi… Bol. Bol. Bol. Probada. Krik. Suze. Ne želim ovo. Želim izlaz iz tijela. Želim van. Ne želim da me vide takvu, sitnu, zacakljenih očiju. Sram… Ne mogu ništa… Ne mogu ništa. Ne mogu ništa! Zašto!!!!!???? Zatvaram oči. Nepovezane riječi. Besmislene rečenice. Govore o čemu nemaju pojma. Još ih čujem!!! Bljesak. Crveno crno. Crveno crno. Ne nestaju!!! Slušam kazaljku. Jedan dva. Jedan dva. Prespora je!!! Dok netko gladuje. Doke netko umire. Dok netko moli… Milost. Moram... Rekli su mi... da ne mogu... ništa... Ništa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ne... ![]() |
Već se mjesec dana suzdržavam da ne spominjem školu. Ali, dat ću si mira s ovim posljednjim. Za mene je gotov ovaj drugi razred. Doduše, još ova dva dana idem u školu, ali tek toliko da spavam na satovima jer više nemam ništa za raditi. Bila je to godina puna svega. Nije da sam bila bliska s nekim iz razreda, ali u odnosu na prije sam se udaljila od svih koliko je to moguće. Možda postoje i par ljudi na koje nemam alergiju, ali niti s njima nisam bliska, ne više. Ako s nekim izađem, ili se sretnemo vani- na tome ostaje. Jer kada se nekad vani izludim jer nemam drugog načina, oni me i znaju jedino takvu. Jednom sam u takvom stanju opijata rekla jednoj curi: Ti mene uopće ne poznaš. U nadi da je ona nešto bolje, rekla joj i: Niti ja poznam tebe. Nitko ne može zaviriti u to što jesmo, nitko to ne može osjećati, a to je zapravo i prava ljepota. Drugi dan mi je otrježnjena došla i rekla kako sam bulaznila o tome da ju ne poznam. A očekivala sam da bude bar dio shvatila. Ali nije. Ostalo je to na bulažnjenju, riječima koje sam rekla i koje su drugi dan postale kao i svaka druga riječ. Ne znam zašto s uopće čemu tada nadati. Da je netko bolji? Da sam ja bolja? Da nisu svi toliko zatupljeni koliko se čini iz toga što ih kroz školsku godinu upoznajem? Ne znam baš… sve što vidim je veliki postotak onih koji jure na nekim idealima koji su ih postavili drugi, koji grabe užitke ne snoseći ikakve posljedice ili bar ne promišljajući ništa… i možda par izgubljenih duša koje ne znaju kuda spadaju, kojima su unutrašnje borbe prevelike da bi mogle misliti na one vanjske… A ja, koja ne želi trenutno govoriti kuda od ovih dvaju tipa spada jer mrzi sam pojam pripadanja, ne želim sebe nikako definirati. Jer sve ovo, pripadanje ili ne, dobro ili ne...sve je ovo privid. Ništa drugo. Privid nečeg boljeg ili goreg. Mutan oblak nade iz kojeg se moji osjećaji cijede kapljama kiše svaki puta kada se razočaram, u njima, u sebi. I ne mogu osuđivati nekog što je kakav je… jednostavno više ne mogu. Previše je drugih faktora koji djeluju na sve to, na ljudske osobnosti, stvaranje istih. Nisu oni krivi, nisam ni ja. Nisu oni loši radi toga što su takvi. I grizem jezik sada kada pišem nisam loša ni ja. Uz toliko dozu samokritičnosti, teško je tako nešto meni napisati. I nakon svega...jedino se mogu nadati da budu stvari došle na svoje. Bar na trenutak, ali onaj pravi trenutak stanja duševne ravnoteže (ili bar da shvate što to znači). I da ga nitko od tih ljudi, kao ni vi tu, niti svih koji žive, neće propustiti. I samo još nešto… Ne trebate ovo čitati. Ovo je samo da malo olakšam dušu… Okej. Gotovo je. Mama i tata, prihvatite. Ne, nisam navukla tih par ocjena, nisam odgovarala za bolje, nisam znala za bolje –jer mi se nije dalo! I da se vrijeme vrati napravila bi isto. Prošla s čvrstom četvorkom koja nažalost ide više prema pet. I nije mi baš stalo. Mogla sam nažicati jednu, rasplakati se za drugu i naučiti se za treću. Nisam i gotovo. I šutite. Okej? To što mi ti sad govoriš što je sve moglo biti, da sam pametnija od drugih koje prolaze bolje, da sam mogla nažicati, da sam mogla više učiti, da sam ovo, da sam ono… Pa jooooj… ništa mi to sad ne znači. I ne utječe na mene. Možda sve to i stoji, ali briga me trenutno! I još nešto. To što mi govoriš da druge dvije godine prođem s glupih pet me samo sputava. Samo me gura u iskušenje da opet prođem s ovoliko koliko sam i sad. Samo zato jer neću od tebe čuti: Pa vidiš da to možeš, ili nešto tome slično. Neću od tebe nikakvo glupo priznanje i hvalu. Neću. Znam da je čudno, ali meni ide na živce. Išlo mi je na živce kad sam u vrtiću naučila vezati patike i kad si ti to saznala. A bilo mi je savršeno lijepo kad sam se pravila da ih ne znam vezati i kad si se ti radi toga živcirala. E pa, stara moja, od onda se nije puno toga promijenilo. Još sam uvijek neka vrsta razmaženog derišta. Još uvijek bi mi išlo na živce prolaziti s pet jer bi me tada zbilja pohvalila. Ovako, dok se kao živciraš jer loše prolazim je okej. Ne zato jer se živciraš, nego jer mrzim tu hvalu, priznanja, riječi kao što su bravo ili odlično. Zašto to? Zato jer su to tvoja očekivanja i jer me njima ucjenjuješ! I da. Haha. To je tebi neki loši prolaz. Rekla si mi da ili se nećeš živcirati ako budem išla u gimnaziju (a to je značilo da prolazim s pet) ili da idem u frizerke. E pa…nisam išla u frizerke. Išla sam u glupu gimnaziju koja mi ide na živce, umjesto negdje gdje sam zaista htjela. I tu sam izgubila interes za puno stvari koje su me nekad i zanimale. Tu sam zapustila ono za što sam se nekad znala s užitkom truditi. Tu sam izgubila samopouzdanje za ono što možda još uvijek znam, ali sam uvjerena da ne znam. Baš ti hvala na tome. Kad ovo završim, išla budem na neku glupi faks. Ako opće upišem. Jer ono što bih možda i željela upisati sam radi svega zapostavila. I teško je tako nešto nadoknađivati. Teško je nadoknaditi dvije godine propuštenog, a toliko željenog… Nikad nisi ni znala što me zapravo toliko zanima. Možda ne toliko, nego samo što me zanima bar malo. I sad kad me to pitaš, ja ti kažem da me ne zanima ništa, da o tome nisam razmišljala i još neću. Ali, toliko lažem… Da, lažem… I sama tražim razlog zašto sam takva. Zašto mi je toliko teško reći- volim raditi to i to, želim to usavršiti, želim i nije me briga što ću s tim ako ću što moći jer će to biti ono što zapravo želim… I mrzim se zbog toga. Jer nikad…baš nikad nisam našla način na koji da to kažem a da pritom ne propadam u zemlju. I to doslovno. I to zbog tebe, jer stojiš preda mnom, jer me čuješ, i jer budeš to okrenula na neku svoju stranu koja bude po tvom viđenju najbolja za mene. Nemaš ti pojma što je najbolje za mene. Ali ne…ti uvijek sve znaš. |
Vjetar se igra snovima plahim Odnosi ih u nejasne mi visine… Dok sjećanja sva naviru, živa, Dolazeći iz nemira daljine. Sam pogled mi tužan prati tu pticu Što bezbrižno danima leti. Krilima stvara sate novih bola, Šireći crnilo- dok ne sleti. Nebo je sivo sada Dok oblak nad pticom jeca, plače. A magla osjećaja što vjetrom plovi, Vijori- od bure jače. I dok misli sve ne zamru tišinom, Napuste ono što dosad su šile… Dok ptica ne padne mrtva i lijepa… Nad mnom nema plavog sjaja svile. ![]() |
Kraj mene nema mjesta za druge. Ti, anđele mekih krila… Što nad mnom bdiješ, što me čuvaš -Idi dalje. Ostavi me. Da ne poludim. Da ne izmišljam. Da ne snivam slatko- kako lomim tvoju krhkost, kako gazim tvoju predanost, kako te ubijam. Idi i spasi se. Ne želim da okusiš otrov mojih bolesnih misli. Da te zamrzim. Da te pokvarim. Da te gurnem dok se nalaziš blizu ruba. Bježi. Jer bit će prekasno!!! Kroz ovaj tunel vječne tame hodam sama. Živim ga. Svake noći iznova. Samo ja mu pripadam. Ne želim se skrivati. Zato te ne želim u blizini. Gdje padam niz stepenice svog života, tražeći neke bolje dane. Gdje ih napuštam, prijatelje svoje, okrećem im leđa. Gdje stavljam svoje snove na sklisko cijedilo propalih želja. Gdje bojim se. Dok čekam svitanje novog jutra. Zato odlazi. Mrzim anđele. ![]() |
Sprave za mučenje napravljene točno po mjeri. Stisak. Za jednu ruku, zatim za drugu. Početna bol. Veća od one koja slijedi. Stezanje u ramenima. Bol u leđima. Trncima se širi po cijelom tijelu. Dok ne izjede kožu, te ju živo meso počne upijati. Izjeda unutrašnjost. Gnječi utrobu. Isparuje crvenu boju. Potok krvi. U njemu odsjaj kostura. Pucanje kostiju. Raspadanje. Bez osjeta. Podnošljivo je. Ali drapanje odjeće duše... nije za preživjeti. Kraj posljednje svijesti. Sanjam... miris ruža. ![]() |
Kraj je tjedna… ja sam gotova… Nemam što za reći… A zapravo toliko je tu misli… Umornih. Pijanih. Misli. Gađali su me otrovnim strelicama… malo ona, malo on, malo skupina njih, malo svi… Nisu mi javili gdje mogu naći protuotrov. Gadovi. Umorna sam. Pretpostavljam. Nemam sposobnost trenutnog prosuđivanja u kakvom sam stanju. Koncentracija mi bježi u sekundi. S jednog problema na drugi. Ovaj put se ne zadržava. Ignoriram. Sve više. … Možda i uspijem u nekim stvarima koje me uopće ne budu razveselile. Da…jer u tome jedino uspijevam… Ono što me možda i bi razveselilo, daleko je. Bez uspjeha. I zbilja ne može nitko reći bude bolje ili nešto. Jer ne bude! Ne vjerujem da budem ostvarila neke snove. Ne vjerujem da budem realizirala toliko ideja. Ili bar jednu. Najmanju, najveću- nije bitno! Samo jednu!!!!!!! Ne vjerujem. Možda tražim nešto perfektno pa zato. Jer ne mogu drugačije to objasniti. U biti…ne znam. Zar zbilja previše tražim? Možda ne zaslužujem… Možda se ne trudim dovoljno… Možda mi nije suđeno… Možda je za moje dobro… Ali ne želim takvo dobro… K vragu… Ne tražim zapravo ništa. Želite li popis mojih želja? Evo, potrudit ću se sastaviti što dulji…zbilja…sad ću se potrudit! -Možda samo malo mira! Neki kutak. Bez ispitivanja kako mi je. Bez kakvog centra pažnje. Bez glumatanja. Bez tuđih osuđivanja. Mir. Dom, sastavljen od iskrenih osjećaja. Pa makar bio prazan!!! Neko mjesto…s pogledom u nebo! Zvijezde…jedna ili tisući njih…-nije bitno! Želim samo gledati nebo. Na zraku. Pločniku. Travi. Krovu. Bilo gdje. Ali s onom crtom n-e-č-e-g-a. A poslije toga… možda neke osobe. Možda nepostojeće. Ne znam. I samoću i ljude. Znači da, nepostojeće. Možda tu određenu, samo jednu osobu… ali opet… mislim da niti ona kao takva zapravo i ne postoji! Jer ju ja želim… … ne znam više… Tu se negdje moje želje gube. I trebam to. I ne…ne dobivam… jer to je očito perfekcija… ravnoteža… smirenost… pravilni otkucaji srca… Daleko od gađenja… mržnje… ljudi… sebe! O da… besmislen je ovaj post… Koliko se god ja danas trudila pisati nešto… Nema poante… Jer možda sam nezahvalna… (Četiri zida i namještaj. 3 osobe s kojima kao živim. Par osoba koje to nisu.) Zbilja… Vjerojatno imam i previše toga… (Možda zavaravanje. Alkohol, cigareta, tableta!!!! Ako već ništa drugo…) Jer što neka čudakinja, mračnakinja, luđakinja…i što ja znam što sve ne, može dobiti od života…? I koliko uopće zaslužuje…? I koliko će to uopće cijeniti…? Možda je zato najbolje da nema ništa!!!!! Jer bilo bi stvarno previše da ima ono najmanje… Zar ne? Jer ona je kriva što joj na popisu želja nije postati direktor tvrtke…što se ne trudi u školi koja ubija i onu posljednju volju za nečim…što se njezin lažni smiješak gubi i iskrivljava…što kad ju mamica i tatica upoznavaju s nekim iznad nje ne odjene nešto kao prikladno…što odbija biti klon i slika tuđih viđenja…što se pravi da je okej sve to što nikad nije bilo… ... Okej... ne želim. Ništa. Smanjujem popis na minumum. Samo... može koju otrovnu strelicu manje? Ne? Ipak hvala... ![]() |
U svijetu živih mrtvaca Gdje postoje tijela i pokreti Živjela je sanom mudraca Kojeg nikad nije uspjela ostvariti. Odbačena od svijeta, Svojih snova, ideala, Gledati u nebo je stala. ´Da li gdje postoji spokoj bez muke… Zna li itko gdje taj se kutak krije? U dubinama mora ili nebeskoj visini… Da li je tamo onaj koji sudbine šije?´. ... Uže je puklo. Treptaj oka u kojem je pala činio mi se najkraćim ikad u životu. Gotovo bez zvuka. Lakoćom se srušila na pod. Da je ikad disala rekla bih da joj je u tom trenu bila oduzeta svaka čestica zraka. Ležala je toliko umrtvljeno. Mirno i spokojno. Valoviti, pepeljasti pramenovi kose mrtvo su pokrivali hladan pločnik. Bijela boja lica neprirodno je sjala pod blagim, umjetnim tračkom svijetla. Oči su zurile u neku praznu točku, bez pomicaja. Pune usne činile su se suhima i ispucanim, kao da traže kap vode. Kap neproživljenog života. Prašnjava odjeća napola je pokrivala ranjeno tijelo puno šavova. Cijelo tijelo, ležalo je, umrtvljeno. I samo. Ali nije bilo. Tisuće pogleda bilo je upućeno ka beživotnoj točki koja je još prije trenutak bila umjetno živa. Tisuće glasova vrištalo je sada svojim ušutkanim tonom. Tisuće ruka bilo je upereno u tu sliku vlastite duše. Kako ju je samo jako bilo ubiti. Oličenje njihove istine. Njihovih strahova, želja, propalih planova, tuge, grijeha. Ona nije šutjela. Slavili su pobjedu nad pogledom u ogledalo. Kao na balnoj večeri stvorili su boje života oko sebe, melodiju zraka i pokrete pobjednika. Grlili su se poput braće, slagali se poput prijatelja, gledali se poput ljubavnika. Bacili su prvi kamen na odbačeno tijelo. Bol. Iako mrtvo tijelo, izgledalo je toliko bolno. Svaki pogled, glas, uperena ruka činili su se poput udarca bičem na golu kožu. A bačeni kamen, činio se poput same oštrice smrti. A već, bila je mrtva. Nije bilo dosta. Oči koje su gledale u nevidljivi zid iza njih plašile su ih. Zarili su u njih oštricu i nasjeckali ih na komadiće. Osakativši i usne osigurali su da se više nikad ne nasmije. A u oči im je padao još uvijek predivni vrat koji se nazirao ispod kose. Par jakih ruku primilo je strane užeta kojim je obješena i stalo vući s obje strane. Tupo uže usijecalo se u kožu sve jače dok se ruke nisu umorile te ga pustile da padne u krv oko golih kosti. Uprljanom oštricom stali su rezati komade odjeće, te gaziti po njima. Zatim zabijajući je među meko meso i tvrde kosti častili su se kapljicama krvi koje su frcale po njima. Izmoreni svojim činom nasmijali su se još jednom slaveći svoju jakost. Obrisali su krv s odjeće, te okrenuli leđa. Zadovoljni i nasmiješeni krenuli su dvoranom postojanja. Gdje se život rađa, te umire. Stvoritelji, pokretači i uništitelji. Odrezali su konac još jednom tijelu koje kvarilo je njihovu sliku svijeta. Izopćenica koja je progovorila. Duša koja se predala želeći umrijeti, sama. I to su joj uskratili. Zalupili su vratima mrtvačnice. Miris očaja ispunio je dvoranu te vrištao za njima. Suze suhih zidova cijedile su se podom ispirući nečistoću njihovih koraka. Čestice čistog zraka tjerale su njihove uzdahe što dalje. Posljednje tragove njihovog lažnog svijetla gasio je spokoj mraka. Ostala je ležati. Sama. ... Duša je napustila nikad živo tijelo Nasmiješila se mrlji postojanja svog. Mahnula je sebi vrlo smjelo I uputila se tamo gdje stanuje bog. Kroz maglu sretne boje, Neistraženih visina sreće, Vidjela je putokaze svoje, Te krenula tamo gdje nitko neće. Gdje dah je vjetra čist A svijetlost prirodna i jasna Odbacila je pitanja sva, Jer vrata iza vrtloga zasjala su, krasna. ![]() |
< | lipanj, 2005 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv